Kad sjednem malo u tišini, ponekad mi se pojavi sjećanje na neke trenutke života koji su mi se urezali u srce, manifestirajući se kroz divan osjećaj unutarnjeg mira, spokoja, a radi se samo o nekom jednostavnom pokretu, glasu, gesti.
Držao sam godinama aikido seminare u Puli. Predivna duša zvana Robi me je uvijek dočekivala otvorena srca. Miran u glasu, u pogledu, u zagrljaju. Nakon Zagreba i njegove bolesne frekvencije ludila života, kod njega se sve ultra uspori. Kao na primjer kad u filmovima snimaju elisu helikoptera i onda odjednom toliko uspore kadar da vrlo jasno vidiš kako se elisa polako okreće, uz zvuk njenog sporog rezanja zraka koji zvuči ugodno.
Volim Robija. Volim tu njegovu smirenost koju prenosi na mene. Čak me i liječi, a da pojma nema. Mogao bi knjigu napisati samo o vremenu provedenom s njim.
Jedan životni kadar s njim koji mi se urezao često ispliva i ispuni me nekim unutarnjim mirom.
Jutro je. Budim se na kauču. Kroz otvoreni prozor ulazi friški zrak. U kuhinji čujem diskretno prepoznatljivo jutarnje lupkanje posuđa. Ustanem, obučem se i sjednem za stol blagovaone.
"Jutro."
"Jutro".
To je cijeli dijalog.
Kuha se voda za moju kavu.
Prešetava se polako, meditativno po kuhinji, priprema lagani doručak.
Uzima nešto iz gornje police, odljušti nekoliko nekakvih plodova, stavi u mužar i polako ih počinje drobiti.
Upravo taj kadar mi se urezao nevjerojatno duboko. Taj trenutak života. Ta jednostavnost događanja. Obuzeo me.
Nisam imao pojma što radi pa sam ga upitao. Drobi i melje kardamom, dvije sjemenke. Kardamom pomaže da se kofein iz kave skladnije rasporedi po tijelu kada se pije kava.
Dakle, stvarno! Kolika je to ljubav? Moja bivša mi nikad nije tako skuhala kavu. Ok, to se samo tako kaže.
Koliko je duboka Tvoja Ljubav... Divna duša priprema napitak koji najviše voliš i još digne standard nekoliko puta. Čime sam ja to zaslužio?
Taj trenutak - događaj, taj kratki životni trenutak postao je dio mojih trenutaka kada se osvrnem Sebi i otvorim Tebi Srce.
Tog trena taj trenutak je postao Trenutak Života koji me ustvari nadahno, a da ga se uopće ne sjetim, niti pomislim na njega, kad god nekoga zagrlim, kada kažem lijepu riječ, kada gledam i prepoznam Tvoju Ljepotu u ljepoti cvijeta, kada volontiram i pomognem drugima, kada dajem krv, kada nekome mahnem i zahvalim u prometu, kada dobijem Tvoju inspiraciju dok vodim trening i pričam ljudima, kad samo poklonim osmijeh nekome...
Taj tren, taj jedinstveni ultrakratki dio mojeg života je u stvari sva Akumulacija Tvoje Ljubavi, Tvoje Ljepote, Tvoje Beskonačnosti, Tvoje Vječnosti. Moć sadašnjeg trenutka, kako Tolle kaže. Mt. Everest je malo zrnce u odnosu na veličinu tog trenutka.
Sitnice pokreću svijet. Sitni tragovi Ljubavi, sitne Nedokučivosti koje ovaj svijet ne može pojmiti i koje su toliko male u našim razumskim okvirima, a pokreću nevjerojatno velike stvari i događanja, pokreću čitave živote.
Primjedbe
Objavi komentar