Priče o UmTijelu (životne mudrosti)

  Kad sjednem malo u tišini, ponekad mi se pojavi sjećanje na neke trenutke života koji su mi se urezali u srce, manifestirajući se kroz divan osjećaj unutarnjeg mira, spokoja, a radi se samo o nekom jednostavnom pokretu, glasu, gesti. Držao sam godinama aikido seminare u Puli. Predivna duša zvana Robi me je uvijek dočekivala otvorena srca. Miran u glasu, u pogledu, u zagrljaju. Nakon Zagreba i njegove bolesne frekvencije ludila života, kod njega se sve ultra uspori. Kao na primjer kad u filmovima snimaju elisu helikoptera i onda odjednom toliko uspore kadar da vrlo jasno vidiš kako se elisa polako okreće, uz zvuk njenog sporog rezanja zraka koji zvuči ugodno. Volim Robija. Volim tu njegovu smirenost koju prenosi na mene. Čak me i liječi, a da pojma nema. Mogao bi knjigu napisati samo o vremenu provedenom s njim. Jedan životni kadar s njim koji mi se urezao često ispliva i ispuni me nekim unutarnjim mirom. Jutro je. Budim se na kauču. Kroz otvoreni prozor ulazi friški zrak. U kuhinji č

  Lijevi humerus sam potrgao 2004. "Željezo" su mi ugradili isti dan. Ta šipka se zove utkovljeni čavao i prolazi kroz sredinu kosti fiksiran sa po dva šarafa gore i dolje. Svi metalni dijelovi se nalaze unutar kosti tako da nije bilo predviđeno vađenje.  Nekoliko mjeseci nakon prijeloma, došao sam na kontrolu kod doktorice koja me operirala i tada  se odvila sljedeća anegdota.  Doktorica meni okrenuta leđima je postavila snimku rendgena snimljenu toga dana na ugašeni stakleni zaslon , tad još nije bilo digitalnih.  Upalila je pozadinsko svjetlo i moja snimka je zasjala.  Neko vrijeme je zurila u nju, tišina u ambulanti, njena sestra sjedi sa strane i čeka. I onako nepomično meni okrenuta leđima, doktorica me upita zamuckujući sa laganom dozom strave: D: "Gospodine Kudrna... Što ste vi to radili?"  Ja: "Kako to mislite?"  Nastavila je zgranuto.  D: "Što ste to radili? Kako je ovo moguće?". Polako se okrenula prema meni, širom otvorenih oč