Kad sjednem malo u tišini, ponekad mi se pojavi sjećanje na neke trenutke života koji su mi se urezali u srce, manifestirajući se kroz divan osjećaj unutarnjeg mira, spokoja, a radi se samo o nekom jednostavnom pokretu, glasu, gesti. Držao sam godinama aikido seminare u Puli. Predivna duša zvana Robi me je uvijek dočekivala otvorena srca. Miran u glasu, u pogledu, u zagrljaju. Nakon Zagreba i njegove bolesne frekvencije ludila života, kod njega se sve ultra uspori. Kao na primjer kad u filmovima snimaju elisu helikoptera i onda odjednom toliko uspore kadar da vrlo jasno vidiš kako se elisa polako okreće, uz zvuk njenog sporog rezanja zraka koji zvuči ugodno. Volim Robija. Volim tu njegovu smirenost koju prenosi na mene. Čak me i liječi, a da pojma nema. Mogao bi knjigu napisati samo o vremenu provedenom s njim. Jedan životni kadar s njim koji mi se urezao često ispliva i ispuni me nekim unutarnjim mirom. Jutro je. Budim se na kauču. Kroz otvoreni prozor ulazi friški zrak. U kuhin...